Marija Butirskaja
|
Krajem 90-ih, po klizalištima diljem svijeta svojom originalnošću i elegancijom oduševljavala je ljubitelje umjetničkog klizanja. I ne samo njih. Za tom krasoticom slavenskog štiha (a bit će joj ni duša ne odudara, jel'te) ludovao je svaki istinski estet. Marija Butirskaja njeno je ime, i bila je ruska klizačka zvijezda. Profinjena, nasmijana, ponosita, lijepa, ezoterična plavokosa nimfa. Takvu ljepoticu među sportašicama nisam vidio još od doba Katerine Witt i Jarmile Kratochvilove dok se još vjerovalo da je potonja zaista žena. ;) Tih kasnih 90-ih, dok su potočići uredno žuborili sa pripadajućim zekom u pozadini, Marija je izvodila svoje dvostruke aksle tako besprijekorno da je izgledalo kao da je pad na led rezerviran za neke druge, ne i za nju. Točno se sjećam, bila je subota (kakve subote već, jesu) kada sam se samom sebi zavjetovao: "Imat ćeš kćeri (neka me se napomene da vam otkrijem recept za pravljenje isključivo žemske đece) i koliko ih god bude (dragom Bogu hvala i slava) sve će biti klizačice". I došlo je (dragom Bogu slava i hvala) dvoje žemske đece ali planove oko sportske, klizačke budućnosti mojih kćeri morao sam revidirati. Shvatio sam da mi je dvorište ispred zgrade premalo da bih ga vječno okovao ledom a i predmnijevam da susjedi ne bi imali razumijevanja. Žena se dosjetila spasonosne ideje: balet! Bilo je to najsličnije onom što sam tih kasnih 90-ih gledao na TV-u dok se Marija okretala u zraku kao fusila, moja omiljena tjestenina. Prvić je krenula na nešto, pretenciozno nazvano baletom a zapravo riječ je o plesnom kutiću. Ali dobro, snizio sam kriterije, računao sam – ako bude talentirana, ovo je samo prvi korak. Kada je Prvić izašla sa prvog sata svoga glazbenog kutića bila je sva ozarena a ja sam u njoj već vidio rusku ljepoticu. Gotovo bih se zakleo da joj i kosa počela svijetliti. - Ajde kćeri, pokaži ćaći dvostruki aksl – nadobudno sam inzistirao dok je sa sebe svlačila svoje taze oblekicu primabalerine. Samo me posprdno pogledala, otprhnula nosom (što bi to zapravo značilo "otprhnuti nosem?" –to sam pročitao i uvijek priželjkivao ubaciti u svoje uratke što sada rado i činim, op.a.) i nije rekla ništa. Svaki slijedeći put, očekivao sam da ću vidjeti nešto od baletnih bravura ali avaj – Prvić je uporno odbijala pokazati bilo što; čak ni najmanju naznaku nekog pokreta nije mi htjela priuštiti. Očajavao sam a žena mi je pokušala ukazati na mogućnost da Prvić i nije nužno rođena balerina. Možete misliti kako me je to razljutilo? Moja kćer, moja Prvić – zjenica oka moga da nije buduća zvijezda? Ma idi bre… Čak i moj očajnički pokušaj da privirim kroz vrata dok Prvić i njene drugarice vježbaju završio je neslavno tako da su mi vrata zalupljena pred nosom. Prošli su mjeseci a moja Marija Butirskaja sve manje liči na sebe. Čak ni ruski više ne govori. A onda obrat: Sinoć, dok smo žena i ja malograđanski uživali u udobnosti našeg stilskog kauča, na televiziji se začula poznata dječja pjesmica. A onda…imam što i vidjeti. Prvić, bez ikakvog poticaja, poleti na sred dnevnog boravka i počne plesati. O Bože premili. Jesam li rekao plesati? Moglo se to nazvati bilo kojim drugim imenom ali sa plesom veze imalo nije. Takvi nezgrapni pokreti, takvi izostanak elementarnog smisla za ritam, takav….ma zašto ne reći…takav očaj nisam vidio još od vremena kad sam….ma zapravo, nisam vidio nikad. Da bi stvar bila još gora, ona je istinski uživala. Osmijeh na njenom licu kao da je govorio: "Evo, mjesecima sam se prikrivala a sada vidite kako to radi Vaš Labudić". Bilo mi ju je žao ali Prvić je, nakon višemjesečnog plesnog kutića plesala i gore nego što je plesala prije, kad nije uopće plesala. Naravno da Prvić nije mogla biti kriva, ne moja kćer. Zato sam, unatoč ženinom oštrom protivljenju, odlučio prebiti voditeljicu plesnog kutića. Sigurno je ona kriva. Sigurno nas mrzi jer smo Srbi. Tj. Nismo Srbi ali teoretski bi mogli biti, zar ne? Ali ono što mi je navuklo osmijeh na lice a novi planovi obuzeli mi mozgovlje bila je scena koja se odvijala pored televizije. Drugić, druga zjenica oka moga, sa jedva navršenih godinu dana sa osmijehom je gledala svoju sestru-uzora dok je lagano pocupkivala nogom. Bio je to savršeni ritam, gotovo kao ritam mašina. Dok smo tako, žena i ja, gledali našeg Drugića koja je savršeno plesala u ritmu pjesme, primijetio sam da joj kosa lagano plavi a i neartikulirani zvukovi koje je ispuštala, sve više podsjećali su na …. Ruski. |
